Jazavca sam upoznao na prvoj godini fakulteta. Na početku ljeta, u studentskoj kantini između dva ispita. Ušetao je nonšalantno, sjeo za moj stol iako je kantina bila prazna i u njoj osim mene i nekoliko praznih stolova nije bilo nikoga. Čak je i konobar negdje odlutao svojim poslom.
Kako je nonšalantno ušetao, tako i je i nonšalantno započeo svoju priču – kao da se znamo deset godina. Uljudno se predstavio, nasmijao i očarao. Bilo je to oduševljenje na prvi pogled.
No jazavca sam vidio davno prije, još zimi za vrijeme jednog predavanja; svrnuo sam pogled na desno i bio je tamo. Tada je bio nešto nestvarno, jedna od onih stvari za koje niste sigurni gdje bi ih smjestili u samom početku. Jedna od onih osoba koje prvi put primijetite u tramvaju, autobusu i onda ih kroz šest mjeseci ponovno sretnete na nekom mjestu gdje se nikako ne uklapaju; znate da ste ih vidjeli negdje drugdje, ali gdje…e to je već drugi par cipela.
Tako je bilo i s jazavcem.
U prvi trenutak ga nisam mogao nigdje smjestiti. Bio mi je poznat, ali ne i prepoznat.

Znamo se sa predavanja.
A da da…Pa znam da te znam odnekuda. Ispit?
Aha. Njemački. Pojma nemam.
Ma; bit će dvojka.

Tako je to nekako započelo. Možda koja rečenica nedostaje, možda je poredak riječi bio nešto drugačiji – ipak je prošlo dosta vremena – ali okosnica je tu.
Nakon toga dana ponovno se nismo vidjeli do jeseni, do slučajnog susreta, naravno u kantini, ovaj put punoj studenata. Nova godina, nove okolnosti, jazavac u društvu meni nepoznatih ljudi.
Odlazim pozdraviti, a jazavac se zahvaljuje kako je taj dan njemački položio sa dvojkom. I ponovno osmijeh. Rekoh nema problema; tu sam da pomognem na bilo koji način na koji mogu.
Sljedeća dva tjedna prolazila su u klasičnom studentskom životu, bez susreta s jazavcem. A onda, ponovno slučajno, na vratima od fakulteta, jazavac stoji s cigaretom u ruci. I kao iz vedra neba pitanje: Maksimir?
I čudeći se samom sebi pristajem.
Hodajući prema stanici pretresamo studentski život; profesore i studente; veze i vezice; tračeve i tračanje. U tramvaju ista priča. Njen život vs. moj život. Sve kao po tekućoj traci.
Pričam, a istovremeno ne vjerujem da pričam sve te stvari nekome u čijem sam društvu proveo jedva pet minuta.
I evo, odjednom, Maksimir je tu. Silazimo i pričamo. Pričamo. Pa se smijemo. Pa opet pričamo. I prolaze minute i sati. I moramo se vraćati. A vraćati nam se ne da.
Otpratio sam jazavca kući; saznao gdje živi i zbunjen vratio se kući.

Od toga dana jazavac i ja smo postali nerazdvojni. „Maksimir“ se ponovio nebrojeno puta samo što je imao druga imena. Tulum 1, rođendan 1, rođendan 2, kava 1-beskonačno, tulum 2. U tom vremenu izdigli smo se iznad fakultetskih okova i zidova koji su često ograničavali ljude.
Jazavac i ja smo bili kao grašak i mrkva da parafraziram omiljeni mi film. Odgovarala mi je njegova prisutnost. Odgovarala mi je boja glasa, razmišljanje…Sve je bilo na svom mjestu.
Nažalost, a obično se takve stvari prekasno shvate, s vremenom smo se počeli udaljavati. Jer, eto, ljudska glupost je fascinantna stvar. Rijetko kada ju možete primijetiti, opisati još teže. Dok se ona ne dogodi. Onda se o ljudskoj gluposti može napisati roman. I o ovome bi se dao napisati roman. Bez većih problema. Jer…Zaista sam bio glup.
Razloga da se udaljavamo nije bilo. Nismo se posvađali, nismo se nikada posvađali.
Jednostavno dođe onaj kada sam pomislio kako ću nazvati kasnije, pa sutra, pa dan nakon sutra, za vikend; ti trenuci kasnije postaju sve lakši i jednostavniji i odjednom jazavac iščezne iz vidokruga.
Zašto jazavac nije zvao? Tada nije mogao; i ja sam to znao. Na meni je bilo da zovem. I nisam.

Zadnji put sam jazavca vidio jedno sparno srpanjsko veče u Zagrebu. Sutradan je moje društvo kretalo na more i odlučili smo tu večer provesti negdje vani. Cvjetni je trg bio prazan, uostalom kao i cijeli Zagreb u to doba godine.

Tamo, preko, pretpostavljam prema svojem stanu hodao je jazavac. Okrenuo sam broj, pričekao par sekundi…

Bok, ja sam. Daj se okreni za 180 stupnjeva, tu sam u KICU, na terasi.
Sori, ne mogu, nemam vremena.
Ok, razumijem.

I to je bio zadnji naš razgovor. Nemam ju što kriviti. Sam sam si bio kriv. Žalosno je što iz toga nisam izašao pametniji jer sam sličnu situaciju ponovio nekoliko godina kasnije.

…

Jazavac naravno ima svoje ime. Čeprkajući neki dan po mobitelu i brišući neke brojeve telefona koji su u njemu ni sam ne znam kako našli svoje mjesto našao sam i to. Sandra…
I vratile se uspomene na neke proživljene trenutke, trenutak koji je kod nas trajao pa skoro dvije godine. Broj sam ostavio neka stoji i dalje, jednostavno mi ga bilo žao obrisati.
Gdje je sada iskreno ne znam…od te večeri, od tog poziva nisam više čuo za nju.

Tko zna je li i dalje jazavac kakvog pamtim…

Podijeli

Očajnički je željela da ovo uspije. Ne toliko zbog sebe koliko zbog njega. Željela mu je pokazati i dokazati da je sposobna mu se oduprijeti. Pokazati kako joj nije stalo i da je postao sporedna osoba.
Ne toliko u njenom životu koliko u njenim mislima. Nadmudriti ga njegovim oružjem i dokazati još jednom teoriju kako na kraju učenik uvijek nadmaši učitelja. Jer…On je uvijek bio taj koji je vukao, on je bio taj koji je potezao uže i koje je onda nju držalo uz njega. Često je morao raditi čvorove na njemu kako bi se uže ojačalo jer puno puta se dolazilo u situaciju povuci-potegni gdje je često, barem prividno, morao otpustiti to uže kako se ta druga polovica ne bi osjetila previše stisnutom; kako to uže koje ih je toliko snažno držalo zajedno ne bi slučajno omotalo oko njenog krhkog vrata i počelo ju gušiti. Oduvijek je volio njen vrat koji je uvijek pod njegovim prstima bio tako krhak, nježan na dodir i za koji je često mislio kako će nadimajući se jednostavno puknuti.

Njoj je uvijek trebao prostor; morala je udisati okolinu punim plućima, osjetiti kako svako strujanje zraka, svaki dašak vjetra prolazi ne pored nje, nego kroz nju prožimajući joj cijelo biće, svaku stanicu njenog tijela.
Biti u vezi da, ali biti vezana ne. Nitko to nije shvaćao osim njega. Mnogi su je pokušavali vezati, a ona čim je osjetila kako uže previše steže, kao neukroćeno ždrijebe preskakala je sve ograde koje su imale isključivu zadaću ne dozvoliti joj bijeg. Jednostavno nije bilo prepreke koju ona nije mogla preskočiti. Ono što nije išlo na silu išlo je na inteligenciju. A to nikada nisu uzimali u obzir.
On je bio drugačiji. I to je spoznala vrlo brzo. Da, kao i ostali i on je stavio uže oko nje, ali to uže nije vezao za niti jednu ogradu; njen prostor za kretanje nije pokušavao ograničiti jer je znao da je to nemoguće. Uže je vezao za sebe, ostavljajući njoj za volju, ali i sebi mogućnost, da kada to požele, netko od njih to uže dovoljno skrati.
Par puta je iz čiste obijesti i ljudske znatiželje škarama koje je skrivala u hlačama čak i prerezala uže i odvojivši se od njega odlutala u nepoznatom pravcu. Tko zna što se tamo nalazi mislila je u tim trenucima. Nikada nije nalazila ništa što već nije imala i isto tako kako je neprimjetno odlazila – iako je on uvijek te trenutke primjećivao, ali ih nikada nije predbacivao- tako se neprimjetno i vraćala radeći sasvim sitni čvor na mjestu gdje je ranije škarama radila rez. Ono što je dobro, ne valja mijenjati zaključila je svaki put.

…

Vrata koja su svo to vrijeme dijelila - a možda su vrata njih zapravo spajala – uvijek su bila lagano pritvorena. Taman toliko da on ne može ući, ali opet sasvim dovoljno da provuče ruku i vanjskim dijelom kažiprsta pređe preko njenog obraza.
Zatvoriti ih i zaključati joj nikada nije bila opcija; previše joj je bio drag, a opet otvoriti ih širom nije htjela dopustiti sebi. Dozvoliti da bude gola pred njim, da spozna sve njene mane, slabosti bilo joj je uvijek nepojmljivo. Strah je često nadvladavao racio. Uostalom, kada su vrata širom otvorena uvijek postoji šansa da nagli nalet vjetra zalupi vrata, polomi staklo na njima, izbije bravu i napravi štetu koja se više ne može popraviti. Nova vrata, novi početak, nove okolnosti. Ne…ne…nema novog početka. Želim nastavak ovoga…

No nesigurnost i nepovjerenje u vlastiti izbor bio je njen najveći problem. U svim njenim razmišljanjima uvijek je postojalo zrnce sumnje kako je možda negdje u nekom retku, nekom računu pogriješila. Pretvorila jednu šesticu u osmicu, jedan plus u minus i kako je zbog toga na kraju cijeli račun pogrešan.
No i tomu je s vremenom našla rješenje. Uvjeravat će se kako je trenutačna situacija ispravna, kako je to što je izračunala točno pa makar na kraju i pronašla pogrešku. Oni mogu vidjeti moje mane, ali on ne.
Vjerovala je Goebbelsovoj retorici kako dovoljno puta izrečena laž naposljetku mora postati istinom. Uostalom zašto tome ne bi vjerovala? Ako je on uspio uvjeriti svoj narod kako čine pravu stvar, što je onda jedan jedini pojedinac u cijeloj priči?
Do sada u tome nije nikako uspijevala. Kada je god pomislila kako je napokon uspjela stati na svoje noge, on se pojavio. Vrata su se dovoljno odškrinula da on provuče i drugu ruku, privuče njeno lice k sebi i poljubi. Opet je bio dovoljno blizu da kada oboje zažmire osjete topli dah jedno drugoga na svome licu. I to je voljela. Znati u svakom trenutku da je netko uvijek tu za tebe, da će doći, a opet da kada poželi trenutak samo za sebe, svoje misli neće bdjeti nad njom.
Bio je tu; u njenom životu, elegantan kao i uvijek. Bio je doma. Svoj na svome.

I možda je to ključni razlog zašto su vrata za njega uvijek bila pritvorena. Ako on uvijek nađe način da se ušulja kroz taj mali procjep sigurno vrijedi puno. Mora jer nema druge. Valjda. Nikada u ništa nije sigurna.
I zato i dalje sve to – što god to bilo - lebdi u zrakopraznom prostoru puštajući mašti na volju da s njima radi što joj je volja.

A jednom se ipak možda ušulja do nje, u nju; nađu se sa iste strane vrata i zajednički ih zatvore, zaključaju i bace ključ ne dozvoljavajući nikome da više ulazi.

Podijeli

Pamtim ju još kao malu djevojčicu dok je prolazila mojom ulicom na putu u školu. Već tada je bila posebna; drugačija od ostalih curica koje su svoje slobodno vrijeme uglavnom provodile s lutkama ili zamišljajući princa na bijelom konju u kojeg će se bezglavo zaljubiti. Mali anđeo kako su je zvali roditelji njoj je savršeno pristajalo. Kovrčava plava kosa i njeno igranje s uvojcima koji su uvijek padala na njena ramena i velike, plave oči koje su uvijek tražile odgovore, a kao i svoj djeci, pitanja su se u toj dobi nametala sama, a odgovori na njih nikada nisu bili dovoljno dobri. Proći će i ta faza govorili su, a ona će sva ta pitanja jednostavno zaboraviti.

No, u njenom slučaju to nije bilo tako…

Petra, nazovimo ju tako, u školu je krenula sa sedam godina, a njeni problemi su, umjesto da prestanu, samo se pojačali. Škola je bila nepresušno vrelo informacija, učiteljica je nudila mnoge odgovore, no više od odgovora nju su zanimala pitanja. Zašto? Kako? Tko? Što je posljedica? Gdje je uzrok?
Učiteljica za sve to nije imala vremena. U razredu je bilo još tridesetero druge djece i svima njima se morala posvetiti pažnja. Za nju je Petra bila samo jedna od; po ničemu drugačija od većine. Po ocjenama se nije izdvajala, nije posebno lijepo pjevala, nije posebno lijepo crtala, računske operacije nižeg stupnja je i dalje skrivečki ispod stola računala na prste, nije posebno lijepo pisala slova, nije posebno lijepo recitirala.

Kako je odrastala pitanja su se gomilala, ali sve je to uspijevala držati koliko toliko pod kontrolom…sve do puberteta. Ušavši u njega stvari su se počele komplicirati. Ono što je u mlađoj dobi bila dražesna zanimacija za svijet sada je postajalo izvorom frustracija.
Sjećam se kada je prvi puta došla policija u njihovu kuću vodeći tada već malo veću Petru.
Uhvaćena u krađi sladoleda bio je razlog dolaska policije. Kako sam kasnije čuo sladoled je ukrala naočigled prodavačice; nije to pokušala prikriti niti sekunde. Nije pokušala niti bježati kada ju je prodavačica uhvatila ispod ruke.
Razlog krađe…Bilo mi je dosadno. Znala je da će doma biti suza, da će ju svi pamtiti kao kradljivicu, da će joj se u školi izrugivati, ali nije joj to ni najmanje smetalo. Ona je svjesno zgriješila i na to je bila ponosna. Ponosna na sebe jer je imala hrabrosti to napraviti. Za razliku od većine. Znala je da bi svi to pokušali sakriti u jaknu, ako bi ih uhvatili počeli bi plakati, ispričavati se i moliti da ih se pusti i da ne kažu roditeljima. Znala je da oni koji su se kleli u sve živo i mrtvo kako to ne bi nikada napravili samo nemaju hrabrosti prekoračiti taj prag.
Ona ga je imala i bila je sretna zbog toga. Nije smatrala bitnim što drugi misle o njoj jer ne živi za njih nego za sebe. Moje greške, moj život. Gdje pogriješim, ispaštat ću sama. Moram vidjeti kako je to. Imam hrabrosti za sve…
Taj dan bio je prekretnica u njenom životu. Škola nije više bila na glavnom kolosijeku, nije bila ni na peronu broj 2 ili peron broj 3; jednostavno je iskliznula s tračnica. Bježanja s nastave, ponovne krađe bez imalo volje i želje da sakrije namjeru osigurali su joj reputaciju probisvijeta sa samo četrnaest godina. Roditelji su već tada digli ruke od nje, a ona ih nije ni pokušavala spustiti.
Kada je otišla nisam ju vidio nekoliko godina, a priče koje su kružile našim mjestom bile su kao i svuda gdje se ljudi bave nebitnim stvarima napuhane do nevjerojatnih visina. Do šesnaeste godine je imala već troje djece, dva puta je išla u komunu za liječenje ovisnosti, a barem tri puta je bježala iz iste. U osamnaestoj se udala za bogatog stranca koji ju je tretirao kao sluškinju i koji ju je svakodnevno fizički zlostavljao.
Mjesto je voljelo pričati.

A onda jednog dana, nenadano kako je i otišla, ponovno se pojavila. Ona, muž i dvoje djece. Koliko sam mogao procijeniti imali su oko dvije godine. Dva dječaka koji su bili ista mama u njihovoj dobi. Velike plave oči i plava kovrčava kosa. Jedina razlika je bila tašto njima,za razliku od mame, nije padala do ramena. Primijetila me, uljudno pozdravila i pričekala da muž zaključa auto. Ušli su u dvorište njenih roditelja, pozvonili i ušli u kuću.
Bila je to i dalje ona ista Petra koju sam pamtio kao dijete; istih znatiželjnih očiju koje su i dalje tražile odgovore na pitanja.
Je li to zaista onaj s kojim ću provesti cijeli život? Jesam li pravilno izabrala?
Pretpostavljam da je ona to odmah znala, ali kao i prije deset godina kada je prvi puta prekoračila prag nije se bojala pogriješiti.
Ja kada narastem ću biti učiteljica i učit ću druge da nikada ne pogriješe i uvijek budu jako jako pametni. To mi je jednom rekla Petra na putu u školu. Sjećam se da sam se samo nasmijao i rekao kako svi griješe, samo je pitanje griješimo li svjesno ili nesvjesno. A pa onda je bolje griješiti svjesno; barem znamo da smo ljudi i da imamo svijest da smo živi. Životinje to sigurno ne znaju. Ostao sam zatečen odgovorom tog, tada, osmogodišnjeg djeteta.

Petra je sa obitelji taj dan ostala do kasno uvečer. To je bio i zadnji put da sam ju vidio. Tri mjeseca kasnije poginula je u sudaru s vlakom negdje u Zagorju.
Nepažnja vozača bilo je mišljenje vještaka. Pažnja vozača je bilo moje mišljenje.

Pretpostavljam da je jednostavno morala vidjeti kako je to…

Podijeli

Likovi po redoslijedu pojavljivanja:

Javier Schecherana – glavni tajnik umjetne tvorevine
Bolli Olli – povjerenik za proširenje umjetne tvorevine
Sergej Brahms – glavni sudac na sudu koji ne sudi
Pičak – tajni agent bez domovine
Gogo – ministar vanjskih poslića države u banani
Dužd – šef države u banani
Petar zvani Šimon – ministar pravilnog suđenja države u banani

Čin 1. Prizor 1.

(Noć, opskurna gostionica na samom rubu nepoznatog grada, za stolom sjede tri čovjeka i pričaju ispod glasa, na drvenom stolu tri piva, svira slovenski pop)

Javier (uzbuđeno): Ma kažem vam, postoje! Kaže naš agent da ih je vidio!
Bolli (skeptično): Jesi ti siguran u to? Sigurno ne laže?
Javier (uzbuđeno): Ma kakvi! Provjeren je to momak! Iskazao se već!
Bolli: A znaš da smo ih više puta pitali pa su negirali! Možda je on zaista krivo vidio. Što ti misliš (okreće se prema šutljivom tipu)?
Sergej (zamišljeno): Hm. Hm.
Javier: Vidiš i on isto misli!
Sergej: Hm. Hm.
Bolli: Dobro, dobro! Pitat ću ja onog njihovog. On ne zna lagati. Sav se zbuni. Sjećaš se kako nije znao za ona poglavlja??
Javier: Uuuu da, majke ti to je bilo dobro! Skoro kao kada je Carla de Conte radila kolute!
Sergej: Hm. Hm.
Bolli: Sergej pazi da se i tebi nešto takvog ne dogodi. Ipak si joj nasljednik. Nego Javier kada dolazi ovaj tvoj?
Javier: Svaki čas, kaže da je gužva u prometu. (ulazi) Ah, evo ga! Kolega Pičak sjednite!
Bolli: Recite nam sada istinu sada! Postoje li?!
Pičak: Naravno da postoje. Sigurno je kao i to da ću sada pojesti prase!
Sergej (zazviždi): Hm. Hm.
Javier: Evo, jesam li vam rekao?
Bolli: Jesi bome Javier! Sutra ja zovem i suočavam ga sa ovom spoznajom!
Javier, Pičak (u isti glas): Odlično, idemo sada jesti!
Sergej: Hm. Hm.

Prizor 2.

(Duždeva palača nepoznate države, za stolom sjede Gogo i Dužd, svira slovenski pop)

Gogo (uzbuđeno sa zbunjenim izrazom lica): Navodno imaju dokaz. Onaj Pičak im ga je dao! Što ćemo šefe? Što? ŠTO?
Dužd: Izdajnik! Izdajnik! Kada se samo sjetim kako sam ga pogostio! Pojeo mi prase, pile, dva ponija, labuda i tri patke i on meni ovako? Ijaoooo!!! Opet srljamo kao guske u maglu!!
Gogo (zbunjeno): Kakve guske? Zašto u maglu?
Dužd: Ma zaboravi Gogo nije bitno. Kada dolazi Bolli?
Gogo (zbunjeno): Danas u 16h. Nalazimo se kod mene u uredu.
Dužd: Dobro, dobro. Nije to loše. Ako te pita reci da Pičak laže i da je to zapravo bio tajni recept za štrukle pa mu se pamet pomutila. To bi moglo proći. Samo se ti toga drži. A sada ajde. Nemoj nas osramotiti. Znaš što se zadnji put dogodilo.
Gogo (zbunjeno): A što sa Slovencima?
Dužd: Pusti sada njih. O njima ćemo sutra!

Čin 2. Prizor 1.

(ured, u uredu u kutu orhideja, upravo je u cvatu, na stolu slika, na slici Gogo prvog dana škole, svira slovenski pop)

(kucanje)

Gogo (pokušava izgledati mirno, zbunjeni izraz lica): Naprijed!
Bolli: Gdje su? Gdje pitam te?! I ne pokušavaj lagati! Znamo da postoje!
Gogo (zbunjeno): Tko? Što?
Bolli (zajapureno; pokušava ga slomiti): Dnevnici! Dnevnici!
Gogo (zbunjeno): Školski? Ne znam; u školama??
Bolli: Pametnjaković, a? Nisi tako pametan bio kada su te pitali pa si zvao Vladeka. Želiš li to ponovno iskusiti?
Gogo (znoji se): Ahaaa, mislite na „one“ dnevnike?! Ma znate, smiješno je to zapravo, to su zapravo bili recepti za štrukle. Znate, slično je pa se čovjek lako zabuni.
Bolli: Gogo, što ti misliš da ako su neki majmuni da su svi majmuni?? Pitam zadnji put gdje su ili ćete snositi posljedice!
Gogo (zbunjeno): To su recepti za štrukle. To je jedina istina.
Bolli: Dobro, očekujte demarš!
(odlazi)

Prizor 2.

(Duždeva palača, za stolom sjede Dužd i Gogo, svira slovenski pop)

Dužd: Kako je prošlo?
Gogo (zbunjeno): Ne najbolje; šalju demarš.
Dužd: Ma dobro, to možemo tajiti. Nije strašno. Ti si se držao priče?
Gogo (zbunjeno): Ma jesam, ali…
Dužd: Što?
Gogo (zbunjeno): Ma ništa..priprijetio mi da će me ponovno zblamirati kao onda za „ono“
Dužd (nezainteresirano): A jebiga sam si kriv. Rekao sam ti da si napišeš na ruku koja su to, a ti odeš na wc, opereš ruke i naravno da ti se pobrisalo. Moraš više paziti na takve stvari.
Gogo (zbunjeno): Znam, sljedeći put neću prati ruke.
Dužd: Bravo! Idi sada u miru i ne griješi više!

Čin 3. Prizor 1.

(Duždeva palača, hrastov stol je razbijen, tegla s cvijećem je prevrnuta, slika Šefa je nahero, Dužd živčano lupaka u ritmu muzike, ulazi Gogo, slovenski pop svira na najglasnije)

Dužd (živčano): Jebo ih ja, kako su lešinari saznali?? Kako pitam te ja Gogo??
Gogo (zbunjeno): Ne znam, imaju štakora u našim redovima. Nema drugog objašnjenja.
Dužd (živčano): Krticu Gogo; krticu imaju!
Gogo (zbunjeno): A možda imaju i krticu. Još uvijek istražujemo.
Dužd (izgubljenog izraza lica): Joooooooj, zašto tebe postavi tu?? Što smijenih onu i postavim tebe?? Gdje mi je taj dan pamet bila??
Gogo (zbunjeno): Da se raspitam za to?
Dužd (zajapuren u licu prebire rukama po sjedinama): Samo šuti Gogo, molim te šuti dok se ne zbrojim malo. (minuta šutnje i zatim „otkrivenje“) Znam! (podiže slušalicu i zove) Tajnice zovite mi Petra zvanog Šimon i neka se nacrta ovdje za deset minuta.
(obraća se Gogu)
Sada ćeš čuti što ti je činiti. Samo kada on dođe.

(čuje se trčanje i dahtanje, vrata se otvaraju i ulazi Petar zvani Šimon)

Petar zvani Šimon (teško dolazi do daha i šapćući prozbori): Recite gdje je problem.
(Dužd u kratkim crtama objasni problem, a Petar zvani Šimon prozbori)
Petar zvani Šimon: Slušaj Gogo 'vako; sazovi ti lipo konferenciju i priznaj da imamo problem. Reci da to nije ništa strašno, da je to samo jedna provira i ništa više. Upotribi riči ka šta su„izazov“, „poticaj“, „griješiti“ „smjernice“, „budno“. Primjer recimo: Ovaj demarš nam je samo dao smjernice da ne griješimo na našem putu što je nama svima dodatni izazov i poticaj da budemo budni u svakom trenutku.
Ti slobodno dodaj još nešto ako se sjetiš. Slobodno spomeni Bollija kao vrhunskog stručnjaka.
Gogo (zbunjeno): Razumijem. Idem ja sada.
(zatvara vrata)
(Petar zvani Šimon okreće se duždu i pita)
Dužd: Misliš li da će uspjeti?
Petar zvani Šimon: Ma nema šanse. Ujebat će neš' sto posto.

Prizor 2.

(konferencija za lešinare, govornica od pleksiglasa, na njoj čaša vode, Gogo za govornicom počinje govor, ne svira ništa)

Gogo (zbunjeno): Da, istina je, dobili smo demarš koji nas ne upozorava, niti opominje nego nam ukazuje na neke manje propuste do kojih je došlo tijekom vremena. Ali budite uvjereni, da mi znamo i dalje što radimo. I sada dok ja vama ovo govorim problem se rješava. Jer uvjeravam sve ovdje prisutne da je to samo dodatni izazov koji meni osobno daje smjernice i potiče me kako griješiti bludno s Bollijem koji je u tome vrhunski stručnjak.

(u isto vrijeme u Kneževom dvoru, Dužd i Petar zvani Šimon gledaju konferenciju, svira slovenski pop)

Petar zvani Šimon (smireno): Jesan ti reka' da će zajebat'?
Dužd (razočarano olabavljuje čvor na kravati): A jesi…Pobijedio si, evo ti moj sat. Stvarno smo sada u banani.
Petar zvani Šimon (stavlja sat na ruku): Sve je to izazov. Inače sat ti kasni par minuta.



Podijeli

Opet sam te sanjao noćas. Kažem „opet“ jer nisi prvi put zalutala u moje snove. Kao što sam siguran da to nije bilo zadnji put.
A opet, ne mogu reći da si zalutala. Jer nikada nisi. U mojim snovima si uvijek rado viđeni gost. Kada si ti u pitanju; ne moraš kucati, ne moraš zvoniti. Dovoljno je da spustiš ruku na kvaku i vrata će se otvoriti. Kao i sinoć.
Priznajem, nisam te očekivao jer te dugo nije bilo. Možda sam se i djelomično odviknuo od tebe. Djelomično jer kada si barem jednom u životu bio ovisan o nečemu, znaš da se nikada u potpunosti ne odvikneš. Samo zatomiš. Ako si imao dovoljno sreće da pronađeš način kako to učiniti.

Dok te sanjam scene i scenariji nisu uvijek isti.
U prvom scenariju ležiš pored mene. Osjetim tvoj topli dah kada ležimo u krevetu. Tvoje usne na mojima. Pitaš što ćemo raditi popodne, a ja odgovorim da što se mene tiče možemo i cijeli dan ostati u krevetu. Odgovoriš osmijehom, a ja se zavučem pod plahtu.
U drugom scenariju smo na plaži, nikada ne mogu odrediti koja, grad ne prepoznajem, ali more je tu, ti si tu i ja sam tu. Ne treba nam ništa više. Znam da sjedimo svaki na svojem ručniku; ustvari ti ležiš na svom jer hvataš boju. Ne pokušavam te smetati jer nikada nisam imao živaca za to. Odlazim u more, plivam, ronim, pišam daleko od obale. Fućka mi se što je more stajačica. Ostajem dok se sav ne smežuram, a tebe nalazim u istom položaju. Stanem iznad tebe, a ti šturo odgovoriš „Ne radi mi sjenu“. Poljubim ti pupak, legnem na svoj ručnik, uzmem knjigu u ruke i uživam. Ti si pored mene, ja pored tebe. Da je to film i da smo mi glavni glumci molio bih gledatelje da stisnu stop i da ta scena ostane zauvijek. Sačuvana u vječnosti.
Možda bih molio slikara da skicira olovkom, slučajnom prolaznika da fotografira i ovjekovječi baš taj trenutak.

A vidiš…Danas…Ovo jutro…grizem usnice što ništa od toga nije stvarno. Nije, a moglo je…trebalo je…
Tko je griješio danas je nebitno. Vjerojatno oboje.
Zašto smo griješili ja niti danas ne znam. Pripisati to strahu, pretpostavljam, bilo bi pogrešno. Možda je najbolji odgovor „ljudska glupost“.
I zato te volim sanjati. U snovima si moja. Još uvijek moja. U snovima nitko nije glup; znamo što moramo činiti i to radimo. Ne bojimo se pokušati.

A možda smo jednostavno mi previše sanjarili.
Na javi…

(nepoznati autor)

Podijeli

Zaista nije govorio je Danijel s trećeg kata KBC Rebro. To je bila i najčešća rečenica koja mu je prelazila preko usana. U jutarnjoj viziti barem je to jednom rekao. Za ručkom, umjesto molitve, ta rečenica prelazila mu je preko usana. Kada ga je posjećivala obitelj s time je započinjao razgovor, a kada je napokon uspio smiriti se dovoljno da počne tonuti u san ta misao mu je bila zadnje čega se sjećao prije nego što je ponovno ujutro otvorio oči.
Zaista nije i onda stanka…Nikada ju nije dovršavao. Davao je svakome za pravo da dovrši kako njemu odgovara. Slobodna tema. I borba za slobodu.
Uvijek se za nešto borimo, ali nikada se ne izborimo. Stalna borba.

…

Tamo preko su neprijatelji i tamo preko je cilj. Neki od vas tamo neće stići. Ali zapamtite i oni će biti pobjednici. Svi ste vi već pobjednici. Vi, hrabri mladići, djevojke koji ste spremno krenuli braniti ono što nam pokušavaju silom oduzeti.
Da, tako je zapovjednik pričao tih dana. Činilo mu se kao da su prošle godine, a prošlo je od toga samo tri mjeseca. Isto toliko i Danijel leži ovdje.
Miriti se sa sudbinom uvijek je najgore. Neke stvari se više nikada neće moći vratiti na ono što su bile prije.
Skočio bi on sada najradije iz kreveta, zagurao noge u papuče i lagano odšetao. Gdje, u tim trenucima nije bilo važno. Samo bi šetao. Prvo malo sobom, pa bi lagano odškrinuo vrata i krenuo hodnikom. Tamo možda ne bi bilo nikoga pa bi se lagano spustio stepenicama kat niže. Možda bi i pozvao lift. Samo da se kreće u nekom pravcu.
To je važno; kretati se. Može i bez cilja.

Ali ne…ne može Danijel više skočiti. Poplun koji bi u normalnim slučajevima trebao padati na noge dodiruje plahtu. Tamo dolje je praznina. Nema gibanja.
Morali smo amputirati kako bi vas spasili. Gubili ste previše krvi kada ste došli. Možete biti sretni što ste preživjeli. Većina ne bi.
Većina…jebalo se njemu za većinu. Da su ga pitali vjerojatno bi rekao da ga puste da iskrvari.
Biti ovisan o nekome uvijek ga je grozilo. Ne moći brinuti se za sebe. A sada se dogodilo upravo to. Sudbina ima tu sposobnost. Odigrati karte onako kako protivniku najmanje odgovara.
On poker kraljeva, a sudbina izvuče poker asova.
Pa se ti sada pomiri sa porazom ako možeš. Možeš vraga. Znaš da si igrao odlično, skoro najbolje, a opet si poražen. I to boli.
Jer sudbina ne nudi revanš. Prilika je jedna. Samo jedna.
Danijel je izgubio. Kao nagradu je dobio kolica koja se ponosno kočopere pored kreveta. Izgubio si, a dobio si nagradu. Što bi tek bilo onda da je pobijedio?
Kuća časti. Koja ironija.
Runda za sve. Za njih. Za nas. Za vas. Mene. Tebe. Onoga kojeg nema. I onoga koji će doći poslije mene. Neka svi popiju nešto na račun kuće. Kad je bal, nek' je bal.
Tako je! Neka svi znaju koliko smo široke ruke.
Sve to je Danijel prevalio preko usana. U bunilu nakon operacije. Psiholozi su govorili kako je to sve normalno. Obrambeni mehanizam. Nakon nekog vremena sve će doći na staro. Mhmmmm da…

Mjesec dana nakon njegovog dolaska u bolnicu došla je neka glavešina. Sjećao se samo kako je samo pričao o herojstvu.
Herojski ste napadali. Herojske žrtve ste podnijeli. Svi ste vi heroji. Heroje se nikada neće zaboraviti.
Kada je glavešina izrecitirao pjesmicu Danijel je upitao: Što je herojsko u tome što su meni amputirali noge? Želite li se mijenjati sa mnom da vi budete heroj, a ja vi? Može li to?

Ovaj nije odgovorio.

Danas, taj glavešina ponovno dolazi. Danijel dobiva orden. Za hrabrost.

Zaista nije fer pomisli Danijel.

"now
all I want is to see you soon
now I've got something to discuss with
you
so
later you can tell me
oh lord
it ain't like in the movies at all"

Podijeli

Konstanta.
To je bio on. Netko na koga se uvijek mogla osloniti. Ona je to znala. On je to znao. Pomišljati kako mu je to smetalo bilo bi nerealno. Bio je svjestan svoje uloge i sa zadovoljstvom ju je igrao. Od nje je napravio karijeru. Zbog nje je ustajao i zbog nje je lijegao u krevet. Kada je legao smislio je što će sutradan napraviti kako bi u pravom trenutku ponudio svoje rame za plakanje.
Ustvari, nije ni morao nuditi ga, ona se na njega naslonila sama. Rame je imalo njen oblik glave. Tokom svih ovih godina rame se postupno prilagođavalo da bi danas ono poprimilo svoj konačni oblik. Dalje i bolje od ovoga danas ne može.

Hana se danas udaje u svojoj trideset i prvoj godini. Napokon je nakon mnogih pokušaja i pogrešaka pogodila u sridu. Imena se u prošlosti izmjenjivala. Abecednim redom bi to išlo ovako: Ante, Antonijo, Božidar, Darko, Filip, Goran, Marko, Manuel, Ranko, Stjepan, Tomislav.
Neki su trajali nekoliko dana. Neki su izdržali više mjeseci. Manjina je brojala godine. Danas su svi oni prošlost. Razlozi?
Svađe. Odljubljivanje. Neslaganje karaktera. Prevare. Njegove. Njene. Zajedničke. Kada se stvari ne kreću u smjeru koji smo zamislili razlozi sami niču. Postaju kao gljive poslije kiše. Nalazimo ih posvuda. Treba ih samo otrgnuti, spremiti u košaru, prekriti krpom i predvečer, kada sunce zađe predati kao poklon onome ili onoj koju ostavljamo iza sebe.

Psi laju, a karavane prolaze. Sve je te karavane on upoznao do najsitnijeg detalja. Kada su još bile daleko na obzoru i kada su se mogli vidjeti samo obrisi, on je uzimao dalekozor i promatrao. Procjenjivao. Ocjenjivao.
Greške je uvijek nalazio. Nađu se uvijek ako se traže. Pitanje je samo hoćemo li im dozvoliti da isplivaju ili ćemo oko svake objesiti mlinski kamen i pustiti da potonu. Izbor nije nikada lagan. Niti uvijek vrijede ista pravila. Svaka karavana je imala neko svoje pravilo koje je poništavalo ono prijašnje. Zarana je to shvatio. I nije nikada forsirao. Lajao je pristojno, učtivo, tek rijetko bez razloga. Čak i kada je postavljen ultimatum: Pas ili karavana.
Ako bi uvjet za sreću bio pas, pas bi otišao podvijena repa. Cviljenje bi ostavio za trenutak kada bi bio daleko od svih. Vjerojatno bi pas i zaplakao. Kao čovjek koji nije. Suze bi curile niz lice onako kako ljudima cure kada su tužni.
I Hana je to znala. I nije trpjela ultimatume; on ili ja je kao posljedicu uvijek imalo odlazak karavane. Jer karavane uvijek dođi i odu, a vjeran pas dođe i ostane cijeli život ako smo dovoljno pametni da ga zadržimo pored sebe.
Tako je bilo do nedavno. Njegovo je ime Josip. Stariji je od Hane šest godina i karavanu je doveo nenadano. Čak niti on nije primijetio kako se pomalja iza brda, a kada ju je primijetio već je bilo prekasno. Bio je to trenutak nepažnje, zapravo trenutak pažnje kada je naivno pomislio kako bi ona prava karavana mogao biti baš on.
Uostalom, tko bolje zna što voli, misli i osjeća? Čemu se smije, čemu se raduje, a što ju rastužuje. Svoje tajne ispovijedala je ramenu na koje je ona polagala jednako pravo kao i on. Fizički je ono bilo njegovo, ali psihički je pripadalo njoj. Njeno ime bilo je ispisano nevidljivom tintom, obilježeno tetovažom koju niti jedan laser ne može skinuti.
Kakvi su nesposobnjakovići, beskičmenjaci, luzeri prolazili kroz njen život oduvijek ga je fasciniralo. Što je u njima vidjela rijetko mi je bilo jasno. Da, on je bio bogat. Onaj je imao savršeno tijelo, taj je jebao kao životinja. Ovaj je imao prekrasno lice; jedan je imao intelekt ravan nobelovcu. Ali opet…Je li to uvijek dovoljno?
Ako se gleda retrogradno odgovor je jasan. Svi su oni danas prošlost, tek zrnca prašine i ništa više. Trošiti na njih više od rečenice danas nije potrebno.
No Josip je to sve srušio. Teško mu je naći grešku. Ili je zaista savršen ili savršeno glumi. Iskustvo ga je naučilo da savršenstvo ne postoji, ali činio je Hanu sretnom. Kada je pored nje, Hana blista. Hoće li kasnije požaliti u ovom je trenutku nevažno i pada u drugu plan.
Hana je sretna ponavljao je kao papagaj i zato je pristao. Odvest će je pred oltar jer je ona to zaželjela. Odbiti ju nikada nije mogao.

Moje je ime Ivan.
Pas je prestao lajati, a karavana stoji.
Pas odlazi podvijena repa.

Podijeli