Subota
29. lipanjHm. Mislim da sam u krizi srednjih godina. Ma serem i lažem sam sebe. Strah me. Jebeno me strah.
Tek sada mi je došlo do mozga da za malo više od dva mjeseca mi u stan useljava ženska osoba. Žena do koje mi je neizmjerno stalo. Žena s kojom bi moja malenkost mogla provesti jako dugo vremena. Osoba s kojom se mogu vidjeti kako sa šezdeset godina čuvamo unuke. Možda je to stvarno malo hrabro sada misliti pošto smo ona i ja u vezi tek četiri mjeseca. Četiri mjeseca kada se realno pogleda nisu zapravo ništa. Netko se ne odlučuje na taj korak ni nakon par godina veze. Pišem gluposti. Nije mi jasno ni što sam sada napisao.
Valjda je to zbog nejebice. Opet sam osuđen na sebe do petka.
(tri sata kasnije)
Bolje sam. Frustracije su nestale. Barem do sutra.
Jest da je to gušt, ali žena je žena ma koliko se mi pravili da nije tako. Nije da mi ona ne može pomoći, ali iskreno se bojim Mone tih par dana u mjesecu. Plane u sekundi, smiri se u sekundi. A nije da želim da plane u škakljivom trenutku jer ga onda stvarno mogu baciti susjedovoj pudlici.
Nedjelja
30. lipanjSutra Matteo odlazi u Italiju i nema ga do jeseni. Stisli ga starci oko firme pa mora i tamo neke poslove sređivati. A kaže da i Talijanke nisu za odbaciti. Upravo zbog toga večeras imamo pijanku kod mene u stanu; Ivan, Mona, Brigita, Marija i naravno ja. Iskreno ne znam zbog čega to nije mogla biti samo muška pijanka, ali Matteo je inzistirao da dođu i žene. Nadam se samo da neće opet Brigitu hvatati.
Zapravo siguran sam da bude. Koliko se zapalila za njega, jela bi mu i iz ruke da je to moguće.
Ponedjeljak
1. srpanjMa otkuda početi? Od totalnog fijaska sinoć i ženskog šamaranja? Od toga da je bilo bljuvotina na mom parketu?
Pa jebem ti sve koji sam ja baksuz od osobe.
Najbolje krenuti obrnuto. Naime Ivan se oblio kao životinja i kada sam vidio da jedva hoda spremio sam ga na svoj krevet da malo odmori. Kada sam ga obišao nakon pola sata imao sam što i vidjeti. Parket totalno zasran, a smrad se osjetio na kilometar. Smrdilo je kao da je nešto umrlo pa oživilo i onda ponovno umrlo. Najgore od svega je što on toga nije bio ni svjestan. Totalni beton. Da sam imao pištolj upucao bih ga na licu mjesta, omotao ga tim istim poplunom i bacio kroz prozor s trećeg kata. Časna riječ.
Zgadio mi je cijelu večer u trenutku. Nisam imao više volje za apsolutno ništa. Možda bih ga i čak jednostavno omotao poplunom i bacio s trećeg kata i bez pištolja da nisam čuo ciku i graju iz boravka. Razlog su naravno bile žene.
Brigita i Ivana.
Ivana koja je došla nepozvana s Monom. Koliko je bila nepozvana o tome ću još sigurno raspravljati s njom kada dođe večeras. Naime što se desilo. A to sada pišem po priči Mattea jerbo sam ja bio u svojoj sobi i zauzet s razmišljanjem kako ubiti Ivana, a da mene ne osumnjiče za to.
Uglavnom Matteo je skakutao oko Ivane dok je Brigitu u potpunosti ignorirao, a njoj se to nikako nije svidjelo. I naravno da je ona potpomognuta alkoholom stisnula Ivani šamar i počela ju častiti svakakvim uvredama. Prvo ju je nazvala jeftinom kurvicom pa Ivana nju ofucanom babom sa lošim minivalom (stvarno je užasan). Brigita je uzvratila s lošim blajhom, a Ivana joj je odvratila da je ova proćelava i da joj sise vise na što je Brigita rekla da barem ima sise (stvarno je istina da je Ivana ravna kao fosna).
Negdje u tom trenutku sam ja izletio iz sobe i vidio kako Brigita izlazi plačući iz stana dok je Ivana perfidno došla Matteu da ju zagrli kako bi se oporavila od šoka.
Marija i Mona su cijelo vrijeme vrištale od smijeha (cika i graja je zapravo bila njihova) i navijale da se potuku.
U tom trenutku sam ja žalio što nemam kalašnjikov da ih ošinem sve jednom rafalnom paljbom i pobjegnem iz države. No uspio sam samo prozboriti da je „tulum“ gotov i da je najbolje da pokupe Ivana iz moje sobe i odvedu ga doma.
Čak mi je na kraju bilo i žao Ivana koji je imao onaj tulavi osmijeh na licu i nije ni najmanje shvaćao da je sav musav od bljuvotine. Kada su svi otišli ja sam se bacio na ribanje poda i provjetravanje sobe.
Šteta što nisam imao nekakve tablete za smirenje.