Petak
5. srpanj

Sinoć smo sredili sve što se tiče mora. Službeno je odlučeno da idemo na Vis. Privatni aranžman u nekom od mnogobrojnih apartmana na otoku jer je najisplativije. Uostalom malo avanturizma nikada ne škodi. Niti ona niti ja nismo neki ljubitelji hotela, a nisam blesav da ustajem ranom zorom da doručkujem. Želim se naspavati kao čovjek ako treba i do podneva pa tek onda jesti. Nema šanse da plaćam hranu koju neću jesti. Taman posla. Već sam rekao da moja baba nema koku koja nese zlatna jaja. Nije da nemam(o) love, ali nemam(o) je niti za bacanje. Ono što je najbitnije u cijeloj priči je da idemo vlakom. Marjan Express.
Polazak mu je navečer oko pola deset (još moram to točno provjeriti) i ranom zorom je u Splitu. Povratna karta je oko 200 kuna (i to moram točno provjeriti) što zapravo i nije preskupo. Komocija je zajamčena, a barem sam siguran da neće biti zastoja, a ono što je bitno je da uvijek mogu otvoriti prozor bez da mi se neka baba jada da je propuh. Jebote propuh kada je vani 120 stupnjeva ili u ovom slučaju kada je noć da mi se netko ne jada da će ga mrak pojesti (sigurno ima i takvih). Ono što je isto tako odlika vožnje busovima je ta da u većini slučajeva svi u koji su u njemu su za vodu čuli samo u pričama, a oni koji su je i vidjeli, vidjeli su je isključivo na slikama. I onda kada sunce uprži, a klima je otkazala kod Karlovca svi se toliko usaftaju da jedino što preostaje je zapjevati iz svega glasa famozni duet Anđele i Dražena Zečića „Ima li nade za nas“. Onda obično koje sam ja sreće još onaj ispred ima sendvič s podrigušom koja se toliko upacala na spomenutoj sparini da niti gas maska ne pomaže. Naravno jedini kojemu to ne smrdi je on koji ju jede s takvim guštom kao da je zlatna. I naravno mljacka. Uvijek se mljacka.
U kupeu sam barem siguran. Ako bude sreće bit ćemo sami (sumnjam jer je ipak špica sezone, ali čovjek se može nadati) i past će i kakav seks. Još nisam nikada u vlaku. Vrijeme mi je definitivno.
Što je još najbolje kada dođemo u Split imati ćemo dva sata lufta do trajekta pa se Mona i ja možemo špicirati na Rivi. Mislim biti u Splitu, a ne popiti kavu na Rivi je kao doći u Rim i ne vidjeti papu. Valjda.
Ja sam bio četiri puta i papu vidio nijesam. Mislim zbog čega?
Čovjek u bijeloj haljini. Ništa više i ništa manje.

Zadnji dan posla mi je 9. kolovoz pa najvjerojatnije polazimo sljedeći dan navečer. I onda deset dana uživanja. Ah.
Život je lijep.
Još 35 dana.

Ponedjeljak
8. srpanj

Katastrofalna sparina. Dva ujutro i nikako zaspati. Niti tuš mi nije pomogao. Doslovno se ljepim po krevetu.

Sljedeći tjedan, točnije u utorak je majci rođendan.Naravno poklon nemam. Mrzim, jednostavno to mrzim. Uvijek u zadnji čas, uvijek pet minuta do dvanaest. Božićni pokloni na 23. 12. Da je moguće kupovao bih i na Badnjak. Jednostavno sam uvijek bezidejan kada se o tome radi. Uvijek su to iste stvari zapravo. Parfemi, knjige, cd, odjeća. Lančići, privjesci, prstenje, naušnice. Samo se sve vrti u krug.
Što je najgore ovo joj je šezdeseti rođendan i bilo bi nekako logično nešto konkretno kupiti, no ja sam i dalje izgubljen oko toga.
Jedina nada mi je bila Mona pa sam pitao nju što da kupim i naravno da mi je odgovorila da to mora biti nešto od srca, ali istovremeno i nešto funkcionalno što neće samo skupljati prašinu na nekoj od polica. Nešto što će ju uvijek podsjećati na taj dan i čemu će se veseliti i u godinama koje dolaze. Kako je to najbolje objasnila najbolje da kupim kaktus u nekakvoj tegli. Barem sam siguran da će trajati godinama.

Pokloni. Nuklearna fizika za mene.

Srijeda
10. srpanj

I dalje nemam ideje.
Bila Mona. Ševimo se toliko da bi nam i zečevi zavidjeli. Sve mi se čini da je nimfomanka.
Blago meni.