Srijeda
4. rujan

Ništa specijalno nije taj dan bilo. Nekako smo oboje bili potišteni što sutra ranom zorom putujemo natrag. Nije nam bilo ni do kupanja, ni do seksa, jednostavno smo oboje već u mislima bili u vlaku i u tome kako ćemo za 36 sati biti u smrdljivom velegradu. Vratiti se u učmalost i kolotečinu poslova i čekati sljedeću priliku za nešto ovakvo.
Izmigoljili smo taj dan iz kreveta tek oko jedanaest sati i nakon kraćeg razmišljanja odlučili smo se opet vratiti na mjesto zločina i otići na „katran plažu“ u Kut.
Dok smo se dogegali već je dobrano prošlo podne, sunce je bilo visoko na obzoru, a ja sam lijeno rasprostro ručnik (dva puta pogledao ima li kakvo govno u krugu od pedeset metara) i gledao Moninu guzu kako ulazi u more.
Ham, ham guza! Ma pravi bombončić.
Iskreno ja nisam bio stvarno taj dan za kupanje, nego sam nataknuo šešir na lice i čekao da me ošine sunce. I taman kada sam osjetio kako me Sunce proždire, Mona se onako mokra legla na mene i rekla da dižem svoje lijeno dupe i odem iznajmiti sandolinu.
Zadnji dan je i ona želi malo rekreacije. Rekreacija. Samo ne znam što je plivanje, seks i plesanje bilo svih ostalih deset dana.
No priznajem, barem ovako, da joj ideja uopće nije bila loša jer sam se u tih sat vremena osjećao kao da imam ponovno devet godina, da nemam apsolutno nikakvih briga i da je cijeli svijet jedno veliko dječje igralište.
S vremenom shvatimo da je sve zapravo totalno obrnuto.
Taj dan večer je stvarno prebrzo došla, a i vrijeme se naglo pogoršavalo pa smo žurno pokupili prnje i krenuli natrag. I tada se desilo. Trenutak nepažnje i nalet vjetra. I šešir je završio prvo u zraku, a onda ga je vjetar odnio na pučinu.
Časna riječ da mi je došlo da sjednem na pod i plačem. Osjećaj kao kada je netko klinac i neko šugavo, neotesano i zlobno dijete vam potrga najdražu igračku. Jednostavno sam u tom trenutku osjetio kao da su sa tim šeširom otišle i sve moje uspomene s ljetovanja. No koliko god sam se u tom trenutku osjetio tužan, toliko me moja ljubav oduševila. Jednostavno kao da je znala što mi u tom trenutku prolazi kroz glavu i samo je svoj šešir nataknula na moju glavu. Jest da mi je bio malen i da je izgledalo kao da imam fes na glavi, ali bitna je bila namjera.
Taj osjećaj povezanosti kada je dovoljno da ja nešto pomislim, a ona to osjeti i napravi. Ili jednostavno kaže.
Taj trenutak sam znao da je to ono pravo. Nema mrdanja ni lijevo ni desno.
Zagrljaj, osmijeh i poljubac. Sasvim dovoljno.

Petak
5. rujan

Napokon je gotov prvi radni tjedan. Mislio sam da nikada neće završiti.
Ali gotov je i tjedan i traktat o morskim pustolovinama. Put natrag je jednostavno bio kao i svaki povratak s mora. Dosadan, monoton i tužan. Vraćali smo se katamaranom u Split pa ponovno vlakom prema Zagrebu. I stigli smo kako sam rekao kasno navečer.
Sada mogu ponovno o zagrebačkim pustolovinama. A kreće „Operacija useljavanje“. Danas stiže obuća. Naravno ne sva. Mislim da će i za to trebati još neki omanji ormarić. Meni je moj dovoljan jer stvarno nemam puno toga. Četiri para cipela (isključivo za posao) i tri para tenisica. Stvarno mi ne treba više od toga.
Moni treba za svaku kombinaciju valjda poseban par. Iskreno nisam to toliko prije primjećivao. Iako puno mi je draže kada netko drži do sebe i svog izgleda pa makar to koji puta i bilo pretjerano, nego kada imam osjećaj da je uzela prvu stvar iz ormara, još nespeglanu i samo izjurila na ulicu. Žensko je ipak žensko. I mora biti žensko.

Idemo večeras van sa Ivanom i Petrom. Njihova veza stvarno dobro funkcionira. Čak je i mala prihvatila „stričeka“ Ivana. Ako odigra dobro svoje karte mogao bi se i on uhljebiti. Iskreno što bi mu falilo?
Ima dobar posao. Plaća mu je čak i bolja od moje, a moja nije mala; fakultetski je obrazovan. Uglađen i s dobrim manirama. Nije težak karakter. Uglavnom prava prilika za one koji to znaju cijeniti.

Matteo je večeras sa Ivanom. I njihova veza nekako klapa iako se potužio da ga malo živciraju svi ti klinci oko njega. Kaže da se osjeća kao nekakva dadilja svima njima. Neće to dugo kako se meni čini. Očito je zaluđenost izgubila bitku s realnošću.
Jedanaest godina razlike je ipak jedanaest godina razlike ma koliko mi šutjeli o tome. Možda nije velika razlika kada ona ima četrdeset, a on pedeset, ali sada se to ipak osjeti.

Mona je cijeli vikend kod mene. I biti će kao u onom vicu sa Ivicom.
- Ivice orgazam nije cvijet!
- Znam učiteljice, ali je diiiiiiivno!