Srijeda
1. listopad

Ipak sam bio u pravu. Valjda po prvi puta je moja hipohondrija bila opravdana. Doktor je potvrdio da imam manjak željeza u krvi. Kaže da nije ništa strašno i da će redovito pijenje tableta kroz nekih mjesec dana riješiti taj problem. Propisao mi je malo mirovanje do ponedjeljka dok se tablete ne počnu djelovati, a onda bez problema se mogu vratiti na posao.
Sretan sam da je samo to u pitanju jer moja hipohondrija je uspjela doći i do meningitisa, Parkinsove bolesti, a nije isključeno da bih došao i do ebole ili malarije da je rekao da me mora poslati na dodatne pretrage.

Sada fino ležim u krevetu, pišem i dalje i guštam u slobodnom danu. Mona me već tri puta zvala s posla i pitala je li sve u redu i odmaram li. Baš slatko kaj se toliko brine o meni. Još jedan primjer koliko je i njoj stalo do mene.

Ah da Ivan. Nije Petra ni trudna, a niti se žene. Ali nije ni daleko. Naime što je bilo.
U nedjelju je Ivan išao sa Petrom i Kristinom (Petrino dijete) u ZOO i mala mu je rekla dok je Petra išla na WC da bi ona voljela da joj je on tata. Naravno Ivan se totalno raznježio i u onom naletu emocija mu je izletilo da se to možda u budućnosti i desi ako će to njena mama htjeti.
Iskreno ne znam baš da će Petra pristati na takvo nešto u bližoj budućnosti, ali uvijek mogu nevjenčano živjeti. Uostalom u današnje vrijeme nije brak nešto što se mora napraviti da bi se dokazalo svijetu kako se netko voli.
Ovo je totalna uživancija. Svira domaći rock. Gledam satelitsku i pijem čaj. I to sve u udobnosti kreveta. Ne može bolje od ovoga.

Četvrtak
2. listopad

Zvala majka. Dolazi poslije posla. Znao sam da je ovo predobro da bi bilo istinito. Već vidim kako će jaukati da sam totalno blijed. Žut u licu. Kako je ona već dulje vrijeme primjećivala promjene, ali nije htjela ništa govoriti.
Bla, bla, bla uglavnom. Uvijek ista priča.
Samo se nadam da se neće okomiti na Monu i reći kako ne pazi dovoljno na mene. Kao da ona ima neku krivicu zbog toga. Gluposti.
Mona je nešto najbolje što mi se dogodilo u mome životu i svatko tko ima nešto protiv nje ima nešto i protiv mene. Da se mene pita sve žene na svijetu bi morale biti kao ona. Točka.

(večer)

Otišla majka. U šoku sam iskreno. Niti jednu jedincatu riječ nije rekla o meni i o tome kako loše izgledam, a niti je nešto gunđala Moni. Jednostavno je okrenula ploču i rekla kako mi je najbolje da slušam Monu sve što mi kaže jer da se ja nisam sposoban brinuti se ni o kaktusu (tu je stvarno pretjerala), a ona je nešto najbolje što se moglo dogoditi mojoj ludoj glavi i da mi je pametnije držati se nje kao pijan plota.
Pa bem mu sve to sam i ja jutros napisao!!

Što god bilo krv stvarno nije voda. Barem sada sigurno znam da i moja majka se ne bi bunila ulasku Mone u obitelj. Još samo da netko pita mene slažem li se s time i sve će biti ok. Ispada da su za to naši roditelji, a prema mojoj majci i Mona suptilno radi na ostvarivanju tog cilja u bližoj budućnosti. Pitanje je samo koja je to bliža budućnost. Tri mjeseca? Godina dana? Dvije godine? A možda je majka jednostavno u krivu.

Meni je to sve još jako daleko. Nisam spreman na takav korak. Barem za sada. Priznajem.