Ponedjeljak
20. listopad

Regular guy. Hm.

Zapravo me to jako zaintrigiralo. Kada sam se pogledao ujutro u ogledalu vidio sam samo jednog od mnogih. Osobu koja se po ničemu ne ističe. Prosječne visine. Prosječne građe. Prosječnog lica. Pa da budem iskren i prosječnog kurca. Osoba koja kao da je izašla s pokretne trake kao savršeni primjerak prosječnog homo sapiensa.

No, ako se vratim unatrag u prošlost moram isto tako priznati da sam ljubio uglavnom iznadprosječne cure i žene. Ovo uglavnom se odnosi na one mutne vikende tokom srednje škole kada sam znao biti pijan da bih i sa drvom spolno općio.
U pristojnosti sa ovim izrazom!

Ako krenem od sadašnje veze onda je Mona po svim standardima ljepote debelo iznad prosjeka. Uostalom kada smo vani rijetko koji muškarac ju ne odmjeri od glave do pete.
Da žene i mi to primijetimo! Naravno i Mona to zna. I iskreno meni to ne smeta. Mogu samo biti ponosan jer Mona ljubi i voli mene. Svakome to godi. Godi naravno i njoj.
Ivana kod čijih sam roditelja rigao je bila također komad i pol.
Helena, Petra, pa opet Ivana. Sve cure koje su odskakale od mase.

Možda jedina koja je nekako bila ispod prosjeka je bila Maja iz Šibenika. Maja je bila također studentica ekonomije kao i ja. Jedino što je ona bila godinu dana starija i u ono vrijeme poznata kao seksualni stroj. Mašina kojoj nije nikada dosta. Tako sam i ja jedno vrijeme bio onaj koji je podmazivao tu mašinu.
Možda ružno zvuči, ali zašto se sramiti?
Nema gore osobe od seksualno ugroženog studenta. A ja sam bio takav u to vrijeme i kada mi se pružila prilika iskoristiti što mi se pruža nisam odstupio. I tako smo Maja i ja stupili u tu, nazovimo ju, vezu.
Istina je bila da me je jednostavno proždirala. Bilo je dana kada sam mislio da je bogomoljka i kako će mi samo jednom odgristi glavu. No kako sam ja upao u tu cijelu priču tako sam i ispao iz nje; zamijenio me novi.
Bez ljutnje i bez lošeg raspoloženja. Maja je bila ona koja me naučila svim cakama i tajnama. A ruku na srce bila je strpljiva sa mnom. Nisam baš najbrže usvajao gradivo, ali sam imao sposobnost ponavljati iste stvari i više puta.
I onoga trena kada sam položio završni ispit dobio sam košaricu.
Nije to ni predugo trajalo; negdje maksimalno tri mjeseca, ali ono što sam u ta tri mjeseca naučio ostaje cijeli život. Ili do one famozne šezdesete godine. Što god dođe prije.
Danas je Maja uspješna poslovna žena s troje djece i isto tako uspješnim mužem. Često joj vidim ime u novinama i zapitam se svaki puta sjeća li se tih dana. Sjeća li se uopće mene ili sam bio samo broj. Jedan od mnogih.
Vjerojatno ovo drugo, ali da nije bilo nje tko zna kakav bih bio.

Petak
24. listopad

Evo mene u Isusovim godinama. Burna godina nema što. Ako moram sada podvući crtu rekao bih jedna od top tri godine.
Dobra berba je još bila i '94 godina kada sam diplomirao i '87 godina kada sam počeo izlaziti i kada sam okusio sve čari što život pruža. Ostalo ulazi u prosjek sa usponima i padovima.
Tko bi gori sad je doli i obrnuto. Život je uostalom takav. Nepredvidljiv. No u tome je i čar. Radost življenja u svoj svojoj punini.

Kroz tri sata smo moj bombončić i ja na putu prema Crikvenici.
Želim uzeti sve što život pruža; ugrabiti to objema rukama, ne puštati dok se mišići ne zgrče.
Disati punim plućima ovaj vikend jer ovo je moje vrijeme.