Utorak
5. studeni

Nije dobro. Majka je u bolnici. Srce.
Sinoć je osjetila bol u prsima i zvala hitnu. Čudo neviđeno da su stigli relativno brzo. Za naše prilike petnaest minuta je brzina i pol.
Cijeli dan sam bio kod nje. Sjedio pored kreveta. Gledao onu iglu sa infuzijom.
Uvijek sam se bojao igala. Bojim se i danas. Iako je danas to više nelagoda. Jednostavno okrenem glavu i čekam da prođe. Srećom pa nisam bio boležljiv kao dijete jer da jesam ne bih se ugodno proveo. I onih par puta je bilo dovoljno traumatično; i za mene i za majku i za tetu doktoricu kako sam ju „odmilja“ zvao. Za mene je ona uvijek bila Gestapo. Noć prije vađenja krvi uvijek sam mislio kako ću ostati bez prsta, kako će mi greškom igla proći kroz ruku, a doktori ju neće moći izvaditi. Totalno divlje situacije.

Tako sam i danas se prisjećao tih stvari tupo buljeći u nju dok je spavala. I isto tako tupo se nasmijao kada je otvorila oči negdje oko podneva. Zamišljao sam da je to neka neznanka, a ja sam se u bolničkoj sobi našao greškom.
Jednostavno odbijao sam misliti kako je to moja majka; ona ista snažna osoba koja je posve sama mene odgojila.
Izvela na pravi put pazeći da ne zastranim putem. Da odolim svim iskušenjima koji su kroz moj pubertet dolazili kao na pokretnoj traci. Bilo je tu i svađa, grubih riječi i pokoje psovke.
Šutke je sve trpjela trudeći se da ne pokaže previše emocija. Znala je valjda da i to jednom mora proći isto onako kako je i došlo. Nikada odgoj nije med i mlijeko. Neki puta se to mlijeko ukiseli. Nema to trajnijih posljedica, ali neugodan osjećaj u ustima traje neko vrijeme.
Kada si s nekime to ukiseljeno mlijeko možeš to podijeliti; ona je to šutke trpjela. I pila. I gutala. Sama u četiri zida. Sama s jastukom.

Mona je došla nakon posla. Nije mogla prije. Nisam to ni mogao tražiti od nje. Čak mi je i bilo lakše biti sam. Tako i tako ne bi mogla puno pomoći. Znam da bi voljela, ali ne ide to tako. Barem ne kod mene.
Jednostavno sam takav. Šutke trpim dok ne prođe. Teško meni te emocije krenu. Gutam i gutam. Znam da to nije dobro, ali protiv sebe ne mogu, a sada je prekasno da se mijenjam. Bilo bi lijepo kada bi mi netko mogao usaditi tu vještinu kao naprimjer učenje nekog stranog jezika.
Lekcija broj 1: „Plači kada ti se plače“
Lekcija broj 2: „Reci volim te kada osjetiš taj trenutak“
Lekcija broj 3: „Nemoj se bojati priznati kada si pogriješio“
Lekcija broj 4: „Kako ne misliti ako priznaš da si u krivu da je to znak slabosti“
I tako unedogled. Naravno postoje takve knjige, ali sve je to mlaćenje prazne slame. Otprilike imaju sposobnost utjecanja na pojedince kao i Dino u „Sjećaš li se Dolly Bell“.
Svakoga dana u svakome pogledu bla bullshit bla bla bla. Hrpetina jebenih sranja.
Čak mislim da Dino ima i veću mogućnost utjecanja na ljude jer je on bio nekakva slavna ličnost, a kako svi mi imamo nevjerojatnu sposobnost da se personificiramo s njima možda je zapravo on zaslužan za nečiju promjenu stava o svijetu oko njega. Sa onakvim umiljatim licem nije ni ta mogućnost isključena.

Tri su sata ujutro.
Mona spava, ja pišem. Pišem gluposti da ne mislim. Mislim da ne mislim. Koliko toga je prošlo samo večeras kroz glavu bi bilo dovoljno za barem dva toma.
I ovo je glupost.