Subota
30. studeni

Subotnje jutro kao subotnje jutro. Rezervirano za odvojene odlaske na jutarnju kavu. Ženska trač partija i muško odmjeravanje žena u kaputima, jaknama i bundama. Nije baš uzbudljivo kao u ljetnim mjesecima, ali za muško nezasitno oko i to je nešto. Bolje nešto, nego ništa.

A sada na miru mogu još malo o Antoniji.
Vrteći film unatrag stao sam kod te '91 godine. I ona i ja smo uspješno gurali ispite tako da smo te godine već vidjeli kraj studiranja i početak rada u nekakvoj firmi za vrlo vjerojatno nekakvu mizeriju od plaće.
No, stvari su se odvijale drugačije.
Dogodio se Krvavi Uskrs i pogibija Josipa Jovića. Počela su nacionalna previranja i etničke napetosti i pokušaji komadanja teritorija od strane krajinskih separatista. Tih dana napeto sam pratio sve vijesti, s nevjericom gledao protjerivanja stanovništva sa njihovih ognjišta i dugo se lomio u sebi kako najviše pomoći.
Sjećam se da sam se dosta povukao u sebe, a tu promjenu naravno osjetila je i Antonija. Pretpostavljam da je odmah znala što ću odlučiti, a i znala je da što god rekla da odluku neću mijenjati.
Tako je i bilo. Nakon što je krajem svibnja javnosti predstavljen Zbor narodne garde u meni nije više bilo dvojbe. Prijavio sam se u prvi ured za obranu i čekao poziv. Do davanja ispita mi nije bilo, a nekako mi se to u to vrijeme i činilo pogrešno. „Neki tamo“ su ginuli za mene, a ja sam gladio jajca.

Tako su došla prva preuzimanja vojarni, tadašnjih kasarna, a onda je došao poziv za pravu stvar.
Obavezan dolazak na zadano mjesto i polazak u nepoznato ranom zorom. Grč u želucu i poriv na povraćanje pomiješan s ponosom.
Osjećaj koji se više nikada nije ponovio ni izbliza niti ga i danas mogu usporediti sa nečime.

Pamtim to kao da je bilo danas – kako bi u onoj pjesmi Pušenje reklo.
Utorak. Sedam sati ujutro. Parkiralište puno poznatog i nepoznatog svijeta. Neke dečke sam već viđao, a neki su mi bili posve novi. Bilo je tu golobradih poput mene, bilo je tu i starije gospode, a bilo je i par žena, vrlo vjerojatno sanitet za pružanje hitne medicinske pomoći. Ono što je meni prolazilo onda kroz glavu, kao vjerujem i većini je bila nada da ih nitko od nas neće pomnije upoznati jer bi to značilo samo jednu stvar.

Naravno na naš ispraćaj dolazile su obitelji, žene, djevojke, djeca i prijatelji. Sa mnom je bila samo Antonija. Majka jednostavno nije mogla. Zagrljaj na stepenicama i rečenica „Vrati se“ bile su najviše što je mogla reći. Što je njoj to vrijeme prolazilo kroz glavu ne želim ni znati. I danas je to tabu tema.
Zakopaj i ne diraj. If it ain't broken don't fix it.
Jednostavno.

Antonija je bila sa mnom to jutro. Šutke smo stajali. Muk. Prvi puta da nismo imali što reći jedno drugome, a opet sve smo znali. Ono telepatsko komuniciranje. Ne uspijete to često, ali kada uspijete čuvate to kao oko u glavi.
Samo cigareta u rukama i ispuhivanje dima u prohladno rujansko jutro. Ništa više i ništa manje.
Poziv nekoga tipa da se ukrcamo u autobus i ponovno šutnja. Kada netko gleda film i vidi takve scene kaže klišej.
Nažalost surova realnost. Nisam se želio okrenuti i pogledati ju u oči.
Znam da su bile suzne. Znam da je suza potekla niz obraz. A ja nisam želio da vidi strah u mojim očima. Ne toga dana.
A bojao sam se. Jako.