Petak
17. svibanj

Radni tjedan gotov. Večeras idemo u nekakav klub u kojem se svira muzika osamdesetih. Novi val. Meni sasvim dovoljno. Koliko god smo različiti što se tiče filmske umjetnosti toliko smo slični što se tiče muzike.
Azra, Azra i još malo Azre. Naravno volim(o) mi i ostale bandove; recimo ona je fan Haustora i Idola, a ja Filma i EKV-a. Neki puta žalim što se nisam rodio koju godinu ranije pa da sam sve te bandove vidio u naponu snage.
Ali sam barem bio na koncertu Azre u Domu sportova. Nešto zbog čega me svaki puta Mona gleda s prijezirom. Ona je ipak bila onda malčice premlada.

A ja?
Sjećam se kada sam čuo te godine da će imati koncert. Molio sam danima majku da me pusti. Zapravo je točan izraz da sam preklinjao na koljenima da me pusti, a majka kao majka zabrinuta da mi se nešto ne dogodi.
- Mamaaa pa imam 17 godina. Nisam dijete više. Tko zna kada ću ih imati više priliku vidjeti uživo. - kmečao sam stvarno tjednima istu stvar.
Naravno da se napokon se sažalila nada mnom i rekla da me pušta. Koja je to sreća bila. Oduševljenje. Mislim da sam i suzu pustio.
Azru sam otkrio negdje u osnovnoj školi. Imao sam nekih dvanaest godina i muzika mi nije bila ništa posebno. Cure isto tako. Totalni papak. A onda su se pojavili „Filigranski pločnici“.
I nakon toga više ništa nije bilo isto. Stvarno nije. Kao da su se otvorila vrata nove dimenzije. Koji mjesec kasnije čudnim kanalima došao sam do svih tekstova. Danju sam učio napamet tekstove, a noću sanjario kako ću jednom odsvirati barem nešto s njim.
Kratko i jasno Đoni je to vrijeme bio moj idol. Nekakav zamjenski otac. Otac kojega nisam nikada upoznao; otac koji je poginuo u automobilskoj nesreći dok sam još bio beba. O njemu zapravo i ne znam ništa osim onoga što mi je majka rekla niti imam kakve uspomene osim slike koju imam u novčaniku. Jednostavno prema njemu ne osjećam ništa.
Može se reći da je to i žalosno, ali ne može ti faliti netko koga nisi nikada vidio. Uostalom, u samom odrastanju stvarno mi nije nedostajala ta očinska figura jer je majka bila i otac. Bila je sve. I najbolji prijatelj kada sam imao problema, a bome i najgori neprijatelj kada sam zasrao.
Danas znam koliko je za to trebalo truda jer dok si manji jednostavno ne vodiš računa o tome. Nekako uzimaš stvari zdravo za gotovo. Jednostavno odricanje nije riječ koja postoji u rječniku. A ako i postoji apstraktna ti je koliko i knjiga na svahiliju.
Meni kao jedincu stvarno nije ništa nedostajalo. Nismo imali puno, ali smo imali koliko nam je trebalo. Uvijek se brinula o tome da nisam ni gladan ni žedan. A to je najbitnije. Siguran sam da je bilo noći kada je zaspala u suzama, ali ujutro je uvijek bila nasmiješena kao da cijeli svijet pleše kako ona svira. Imala je taj nekakav easygoing stav koji joj je pomagao da prebrodi sve probleme s kojima se suočavala dok sam ja odrastao. A ruku na srce uvijek sam bio pomalo svojeglav.

Azra.
Mala dvorana Doma sportova. 19. listopad 1987. godine.
Od prvog do zadnjeg takta sam pjevao kao zadnja budala. Nije bilo tog dijela neke pjesme gdje sam se ja zaustavio. Čak i pjesme s albuma „Između krajnosti“ sam znao od riječi do riječi. A album je izašao koja tri mjeseca prije koncerta. Nije smetalo. Totalna zaluđenost.
Trans. Ekstaza. Bogovi. Klekni na koljena i moli se. Mislim da je to otprilike točno kako sam se osjećao tih nekoliko sati dok je koncert trajao. Naravno s godinama shvatiš neke stvari i da koncert kao koncert nije bio ništa posebno (bio sam i na boljim), ali ostat će zapisano da sam ja bio na koncertu Azre. Točka.

A sada već kasnim na dogovor s Monom. Ne volim kada me čeka. Kašnjenje oduvijek smatram ružnom navikom koja samo pokazuje da ne cijeniš dovoljnu osobu s kojom se nalaziš, a ja svojeg plavog anđela cijenim.