Srijeda
1. siječanj

To je to. Godina 2003. Ako bude dobra kao i prošla mojoj sreći neće biti kraja. Jest da je počela malo sramežljivo uz katastrofalnu nejebicu koja je trajala punih osam mjeseci pa sam već mislio da koristim krivi gel za tuširanje, dezodorans i aftershave jer toliko neuspješnih uleta nisam skupio u prijašnjih deset godina. No, sve se vratilo od veljače; i to s kamatama. Ako sam trebao ispaštati da bih mogao kasnije ovoliko uživati onda ok. Ali ako se netko samo šalio sa mnom svo vrijeme, onda stvarno ima loš smisao za humor.
Sada je zapravo tako i tako nebitno jer bitno je cijeniti ono što sada imam (a to što imam stoji u kuhinji i podgrijava sarmu). Naime nema Božića bez toga hrvatskog specijaliteta. Zelje, meso, pire krumpir i sve u svom saftu. Veliki lonac s jedno dvadesetak komada koji čekaju svoj red. Ove godine (zapravo svake godine) sarmu priprema moja majka i to je bez premca najbolja sarma koju sam jeo. Svaka čast ostalima, ali ovo je doslovno za prste polizati. A tradicija nije iznevjerena ni ove godine. Ta sarma je i jedina stvar koju Mona nije pripremala, što zbog toga što se nije usudila pored moje majke, što iz nekakvog pijeteta jer je tih par dana majka konstantno bila kod nas, a na ovaj tjedan od Božića do Nove ću sigurno ispisati par stranica u svojoj bilježnici kada uhvatim malo vremena (vjerojatno vikend), a što iz moje suptilne zamolbe da taj dio ostavi njoj kao pokazatelj dobre volje i svega onoga što se njoj desilo u zadnjih dva mjeseca. Znam da moja majka unatoč svemu se voli osjetiti korisnom i da dalje voli biti glavna u kuhinji. Razumljivo u potpunosti. Stare navike ipak teško umiru.
A ja? Ja sam samo smetao, kao što uvijek treća osoba i smeta, pa sam se mudro maknuo iz kuhinje i hodao po kavama sa Ivanom i Matteom, pa sam sređivao neke papire kada se vratim na posao kao capo di capo tutti. Ok, nije baš tako, ali svaku mušku budalu veseli takav izraz.
Kum je samo jedan, a sve ostalo su kopije. Kada bih još samo mogao nabaviti nekakvu konjsku glavu. Koji bi to show bio.
No, bojim se da bi me udruge za zaštitu životinja po kratkom postupku osudile na smrt i javno linčovali na jednom od gradskih trgova. Ili ako bih imao sreće obljepili bi cijeli grad mojim slikama; lako moguće da bi uzeli neku najgoru (a obično je najgora slika na osobnoj; rjeđe ili ona katastrofalno nevjerojatno užasna slika sa indexa; češće). Prosto je nevjerojatno kako ljudi na tome ispadnu.
Sjećam se svoje slike i koliko sam molio Boga (a tada sam još uvijek bio vjernik) da nitko od profesora tu sliku ne vidi prije usmenog ispitivanja jer da je netko to vidio kao prvo ne bi vjerovao da sam to ja, a kao drugo umrli bi od smijeha prije upisivanja ocjena. Jednostavno na toj slici sam izgledao kao da me poplava izbacila na obalu, ponovno povukla i onda opet izbacila.
Zatvorenici izgledaju umiljatije od mene na toj slici. Osuđenik na smrt sekundu prije ubrizgavanja smrtonosne injekcije je imao više volje za životom od mene. Tiha jeza. No uglavnom.
Ajmo red novogodišnjih odluka i želja.

1.) oženiti Monu – vjerojatnost 90%
2.) ševiti barem jednom više nego u prošloj godini (s obzirom na sušu prva dva mjeseca prošle godine mislim da je to moguće) – vjerojatnost 80%
3.) biti dobar šef svim zaposlenicima – vjerojatnost 70%
4.) prisustovati Ivanovoj svadbi – vjerojatnost 60%
5.) dočekati jednog političara da prizna kako je pogriješio – vjerojatnost 50% (idealist sam i mogu se jebat')
6.) naučiti cijeniti suptilnost filmova armensko-finsko-belgijske koprodukcije – vjerojatnost 40%
7.) naučiti jodlati – vjerojatnost 30%
8.) ne napiti se više od jednom (valjda je momačka izuzetak) – vjerojatnost 20%
9.) prestati pušiti – vjerojatnost 10%
10.) dočekati proljeće jednog našeg nogometnog kluba – vjerojatnost 0%