Subota
4. siječanj

Pišem.
A to znači samo jedno. Zemlja me progutala nije. Pjesnički sročeno nema što.
Blaženi subotnji mir, a neradni ponedjeljak je samo bonus u cijeloj priči. Mona je naravno zna se gdje pa mogu na miru kontemplirati o svojoj budućnosti i problemima s kojima muku mučim. A razdiru me i tište grud.
Dobro ne baš da me razdiru, ali da me okupiraju to stoji.

Ali sada mogu odvojiti koju minutu da se prisjetim Božića. Da sam bio pametan mogao sam i bilježiti svaki dan po koju crticu, ali pošto je uvijek majka bila tu negdje onda bih se morao skrivati pa bi njeno analitičko oko to primijetilo pa bi ispitivala što pišem pa bih ja rekao – Ništa.
Onda bi ona rekla da kako nešto može biti ništa kada je očito nešto jer da je ništa ja ne bih ni pisao. Uglavnom sranja oko ničega. Moni bih mogao reći da bilježim božićne gluposti. Kao prvo ona bi bila najsretnija s time jer bi to značilo da se ne vrzmam oko kuhinje dok ona radi. Voli imati mir dok kuha.
Upravo zbog toga sam tih par dana konstantno bio na kavama i to više s Matteom nego s Ivanom jer ipak je Matteo onaj koji je slobodan dok je Ivan bio zauzet sa svojim curama (točnije curom i njenom kćerkom), ali ni ona mu nije dala baš previše da se vrzma po stanu pa smo tako nas troje kontemplirali svo to vrijeme o prolaznosti života i kako smo nekada bili mladi (zapravo smo komentirali svaku žensku koja je ušla u kafić, ali ovako je ljepše napisati).
Naravno raspravili smo do u detalja što je svatko dobio. Matteo je naravno u svemu tome najmršavije prošao jer je za Božić dobio samo poklone od nas dok je obiteljske poklone čekao za Novu godinu (sada je gore i ostaje do kraja prvog mjeseca).
Ivan je dobio od Petre kravatu i remen. Naravno ona se snašla kako mu izmjeriti opseg struka. Žene su uvijek snalažljivije od nas.
A ja? Ja sam dobio prva četiri sveska sabranih djela Tina Ujevića. Iskreno nisam književnik da mogu dočarati to oduševljenje kada sam raspakirao poklon. Ako išta pomaže, bio sam konsterniran. Blejao sam u to kao da je znam što. Ne zato što je to ne znam kako vrijedno, nego niti jednom u ovu godinu dana nisam napomenuo da mi je on i mrvicu zanimljiv. Kako je ona znala i saznala za to ne znam.
Naravno da kada sam se oporavio od prvotnog šoka sam pitao, ali njen zagonetan smiješak je nagovijestio da je to Sizifov posao.
Stoji i tvrdnja da sam možda mogao i sam se potruditi oko nabavke tih knjiga, ali onda kada sam se trudio nigdje ih nisam mogao naći, a one koje sam našao su bile u jako lošem stanju pa kupovina i nije bila neki pametan izbor. Ove knjige su stvarno u fenomenalnom stanju. Gdje ih je pronašla stvarno mi nije ni najmanje jasno u cijeloj priči.
Uostalom je li zaista i bitno? Nije Marko, naravno da nije. Prisjećanje mladosti uz Kolajnu, Lelek sebra, Auto na Korzu i Žedan kamen na studencu uz još pjesme koje nisu objavljivane u ovim zbirkama je nešto što će me posve sigurno okupirati u sljedećim danima i mjesecima.

Ove pjesme to nisam ja, iako sam ih ja napisao
Ovi jauci, to nisam ja, premda sam ih zbilja uzdisao.
Moj pravi život, ja sam samo disao.

Jer ja živim i kad pjesma umre. Ja živim i kad patnja mine.
Ima u meni nemira dragog, a ima i moje širine.
Ja puštam i drugog da govori za me.
A i sam govorim druge same.

Jest da sam ovo prepisao iz knjige jer davno sam išao u srednju školu kada sam ju napamet znao, ali u ove dvije strofe je više rečeno nego u nekim romanima na sto stranica. Više je misli sakriveno nego u nekim filozofskim raspravama i više je mudrosti izrečeno nego u…ma ni sam ne znam gdje.
I onda se sjetim što sam ja njoj kupio i krene mi na povraćanje. Znam ja da se oduševila i da je to htjela, ali ipak.
Knjige Vs cd.
Plače mi se od muke.