Petak
5. rujan

Jučer sam za vrijeme gableca izašao u grad i sreo Brigitu u Frankopanskoj. „Sreo“ je zapravo netočan izraz jer kada sam vidio da mi dolazi u susret prešao sam na drugu stranu ulice. Nisam ju mogao pogledati u oči jer znam kamo bi nas razgovor odveo. A to ne želim. Čak nije to toliko da ne želim, nego ne mogu.
Slušanja o tome što je moglo biti, a nije mi je već puna kapa. Od nje mi je to naročito besmisleno.
Monina najbolja prijateljica.

Pričao sam to danas i Hrvoju (psihologu). Ovo što sam ovdje sročio u tri rečenice u njegovoj ordinaciji je trajalo jedno desetak minuta. Zahtijevao je da mu ispričam sve što se događalo od kada sam izašao iz firme.
I kako sam se osjećao, što sam namjeravao jesti, jesam li još koga poznatoga vidio i još hrpa meni laiku nebitnih pitanja, ali njemu stručnjaku očito jako bitnih.
I svi ti osjećaji se mogu svesti pod jedan nazivnik. Ništa. Nije bilo ničega. Isparilo u dimu cigareta.
Ni sreću ni tugu, ni zadovoljstvo ni razočaranje. Jedno veliko ništa. I to je osnovni problem mene zadnjih par mjeseci. Ne osjećam ništa.
Nema me…

U tom susretu dotakli smo se naravno i Mone i njegovo pitanje je glasilo, a pokušati ću ga prenijeti od riječi do riječi:
- Jesi li se nadao vidjeti s njom i Monu?

Jesam li?
Jesam Hrvoje. Nadao sam se. Danas ti to nisam rekao, danas sam ti lagao da mi je bilo svejedno, ali nije. Možda te i nisam prevario (vjerojatno i nisam), ali nisam mogao to izgovoriti na glas. Možda ću moći to napraviti sljedeći puta, možda za tjedan, a možda za mjesec dana.
Želio sam vidjeti to prekrasno lice, onaj osmijeh, ali ga nije bilo. Brigita je bila u društvu sa nekim meni nepoznatim osobama, nekim novim licima, ali Mone nije bilo.
Brigita je imala osmijeh, imale su zapravo sve neki smiješak na licu, ali svi ti osmijesi zajedno se ne mogu mjeriti s jednim Moninim osmijehom.
Zapravo jedino što mi je ostalo ovih dana je nada. Nada u nekakvo bolje sutra, ali to sutra nikako da svane. Osjećam se doslovno kao Bill Murray u Beskonačnom danu. Pokušavam mijenjati neke stvari, no sljedeće jutro je tu ponovno isti opori okus u ustima kao i kada sam se jučer probudio samo što je prošao još jedan dan.
Vrijeme kopni. Nada kopni. Ja kopnim.
Nije to život; to je najobičnije životarenje, ali bolje od toga ja ne mogu. Barem ne trenutačno.

Život nije film i očekivati nekakvu redateljsko iznenađenje u kojem se u jednom trenutku objasni kako ono što smo gledali je zapravo projekcija nečijeg uma; maštanje i iluzija ovdje ne stoji. Ovo je stvarnost, ja sam glavni glumac, ali nema redatelja koji će mi dati sutrašnji scenarij u kojem se objašnjava gledateljima što je zapravo istina. „Deus ex machina“ ovdje ne postoji.

Samo pijun koji može ići naprijed i koji je osuđen na propast…

Fizički ja jesam ovdje; ali duh je negdje otišao. Ostalo je tijelo kao prazna ljuštura.
Ja se osjećam trulo i gnjilo. Pojeden iznutra i tu ne pomaže ništa.
Mogu ja navući na sebe svoje najbolje odijelo, staviti svoj najdraži parfem, navući najbolji osmijeh, ali sve je to lažno. Zavaravanje drugih ljudi.
No sebe ne mogu prevariti i ja to znam. Čovjek je uvijek samome sebi najveći kritičar. A ovakvim tempom ja ću sebe vrlo brzo pokopati. Slomit ću se pod pritiskom i pod teretom koji mi sve više opterećuje kičmu.
A nije nužno. Ako je u mojoj moći da nešto promijenim, promijenit ću.
A ako ne, zna se što slijedi…ovakvoga bolje da me nema…


(večer)

Iščekujem njen poziv svakoga dana. Iščekujem sms u kojem se samo pojavi jedno srce i za koje sam ja znao da je namijenjeno meni, srce koje kuca za mene i samo za mene. Toga danas nema. Nije toga bilo ni jučer.
Nema ni zvonjave (uvijek dva puta) na portafonu koja je uvijek značila istu stvar. Opet je zaboravila ključ od ulaznih vrata zgrade. Sve je to bilo savršeno normalno i uzimano zdravo za gotovo.
Nema ni slavodobitnog ulaska u stan nakon završetka radnog tjedna i zahvale svim svecima što je vikend pa sam ja kao nagradu dobio najnježniji poljubac što su nečije usne mogle proizvesti u tome trenutku. Neki puta i više od toga…ni toga nema…

Ničega od toga više nema…

Ali ja se i dalje nadam…